Upitaše me čime se bavim, i ja kažem: ja sam Scrum master. A Tom Gilb u šali odgovara: ja to ne bih nigdje javno izjavljivao, na šta su se svi gromko nasmijali i tu počinje zabava.

Okupili smo se za večerom nakon Agilia konferencije u Češkoj. A sem Toma  i mojih dvoje dragih kolega iz Agile Coaching Serbia, Jovana i Nemanje, za stolom su bili još dva keynote predavača konferencije, Dave Farley i Scott Ambler, kao i predavači Evan Leybourn i Milena-Mercedes May. Bila je ogromna čast sjedjeti sa svima njima, voditi intelektualne i vrlo zabavne diskusije u isto vrijeme, i šaliti se na račun prisutnih.

Naravno, ja sam bila prva na meti, kada sam rekla da sam Scrum master. Čak su me fotografisali sa čašom češkog Master piva, iako ne pijem pivo. Nego, evo zašto je ova tema zanimljiva.

Na izjavu da sam Scrum master, reakcije kroz smijeh su bile: to je onaj što ništa ne radi, to je onaj sa nekim sertifikovanim vještinama koje niko ne razumije čemu služe. Naravno, svi za stolom su bili sarkastični, jer i sami donekle vode borbu sa tim izjavama.

A kad sam rekla da nisam sertifikovana, na to mi je Dave pružio ruku. Dave Farley mi pruža ruku! I šala se dalje nastavlja na račun sertifikacije: ko ima sertifikovane vještine za foto-aparat, da nas fotografiše sve zajedno, itd.

Inače, obavljam dužnosti Scrum mastera već dvije godine, i nisam polagala ni za jedan od sertifikata iz te oblasti. Da biste znali nešto da radite, vaše vještine ne moraju obavezno da budu i sertifikovane. Ako odete na dvodnevni trening koji prethodi CSM sertifikaciji, vjerujem da možda možete izaći sa makar jednim dobrim savjetom iako imate iskustva. Učenju nikad kraja. A možda ta dva dana možete provesti i efikasnije? Što se tiče Scrum mastera početnika, za njih bi taj sam kurs bio dosta vrjedniji, nezavisno od toga da li polažu test ili ne. Ja sam za to da treba uložiti u dobrog Agile trenera. Tako smo moj tim i ja krenuli, i to se pokazalo kao odličan način. Trener je bila sa nama u timu aktivno dvije nedelje (jedan Sprint), i svi smo kao tim bili na obuci zajedno, s tim da sam ja kao budući Scrum master imala dodatne sate individualnog treninga. Svakako, forma treninga i broj sati su ono što je manje bitno. Ono što je suština je kvalitet trenera i vaša motivisanost. A za dalje, samo ne zaboravite na “inspect and adapt” i uvijek ste na dobrom putu.

Interesantno saznanje kasnije iste večeri je da Scrum nije bio popularan kao framework dok nije komercijalizovan, odnosno dok nije uvedena sertifikacija. Scrum kao framework je odličan, niko nema zamjerke, jednostavno je to bio način da se zgrabi pažnja, a pitanje je i da li je to baš bila namjera ili ne, ali pošlo im je za rukom. Extreme Programing je bio možda čak i popularniji od Scrum-a s obzirom na to da je XP skoncentrisan na IT i predlaže inženjerske prakse, dok je Scrum opštiji i primjenjiv na sve struke.

Iako ćete u većini slučajeva reći da radite po Scrum-u jer je lakše ne objašnjavati se, vjerovatno uz to primjenjujete i XP prakse i još neke druge? Sigurno funkcioniše i samo naprijed! Ne treba biti striktan i nametati nijedan proces, već uvijek pronaći kombinaciju koja najbolje leži timu. Mike Cohn isto to zaključuje u svom članku gdje je sumirao razlike između Scrum-a i Ekstremnog programiranja.

Isto tako, da se ne bih objašnjavala mnogo, rekoh da sam Scrum master, a u suštini sam “šta god treba za tim”. Nije ni važno, izazvala sam zanimljivu diskusiju za večerom i pokrenula šale na svoj račun. Možda se onda i sljedeći put nazovem Scrum masterom, zabave radi.

Na kraju nije bitno kako se zovete, bitno je ono što postižete za svoj tim.

Kako se vi predstavljate?
Kao Scrum master, sertifikovani Scrum master, XP coach, Agile coach, menadžer ili nešto skroz drugo?
Da li su vam titule važne?